I nakon svih ovih godina…
I svih nekih odlazaka…
I povrataka taman toliko…
Kad ožednim i dadnu mi da se napijem…
Sjetim se reske vode iz Šumeća…
Kad me negdje na bjelosvjetskim vjetrometinama…
Napušu vjetrovi i nahlade minusi…
Ja se odmah Vlašića sjetim…
I onog Travničkog propuha…
Koji počesto bez razloga…
Proleti Travničkim trotoarima odozgo prema dole…
A kad me neki tamo negdje…
Gdje se u rana jutra zadesim…
Ponude toplim doručkom…
I dok im se zahvalim…
Odnekud mi dođe miris prve partije pitica u tri ujutro…
Kad kroz neke popločane strane trotoare…
Prodju kuckajuće štikle domaće dame…
Meni odmah korak Zelenooke…
Po Travničkim trotoarima zakuca…
I kako onda…
Kad mi sva ova podsjećanja onako nenajavljena dođu…
Da se ne vratim kući…
sjecanja… ona znaju
Da…