Kako me damari nose…
Jedino što za njih znam da nemaju plan kuda da me nose…
Već onako…
Samo nose…
Ali vjerujem im…
Oni su me na Travničke trotoare doveli…
Oni su mi prema Zelenookoj put pokazali…
Oni me od Šumeća do Kalibunara…
I nazad…
I tamo…
I ovamo…
I uz vjetar…
I niz vjetar vode…
Oni me Bratu Mjesecu u Noćnim Šetnjama pokazuju…
I pored Plave Vode usmjeravaju…
Damari me i na Karanfil mahalu podsjećaju…
I na vožnju ponijem ispod podvožnjaka kuda je Ćiro prolazio…
Damari i na onaj dan sjećanja vode…
Kad sam bio vrlo mali…
A Sahat kula pred mojim očima preko ceste pala…
Dok sam kod čika Jezde slatkiše kupovao…
I još dalje me odvedu…
Na jedan plavi romobil zamotan u smeđi papir…
Kojeg je Stari jedan dan iznenada donio kući…
Kada se vraćao sa posla…
Damari mi nisu bili zadovoljni…
U šetnjama iza Lašve pored Đačkog doma…
Kada su mi…
Ne pitajući me …
Odrasli oblačili kratke hlačice i majicu dugih rukava…
Nisu mi damari bili zadovoljni…
Ali su me uporno vodili…
Pa me onda iznenada na slici prikažu…
Kako držim paketić poklonjen od nevješto maskiranog Deda Mraza…
U svećano okićenoj učionici Gimnazije…
Hiljadudevetstotinasedamdesetidruge godine…
Damari me i na smijeh…
I na suze podsjećaju…
I tjeraju…
Ali neka…
Jer…
Samo njima vjerujem…
Da znaju šta rade sa mnom…
