Kako onda...
I nakon svih ovih godina...
I svih nekih odlazaka...
I povrataka taman toliko...
Kad ožednim i dadnu mi da se napijem...
Sjetim se reske vode iz Šumeća...
Kad me negdje na bjelosvjetskim vjetrometinama...
Napušu vjetrovi i nahlade minusi...
Ja se odmah Vlašića sjetim...
I onog Travničkog propuha...
Koji počesto bez razloga...
Proleti Travničkim trotoarima odozgo prema dole...
A kad me neki tamo negdje...
Gdje se u rana jutra zadesim...
Ponude toplim doručkom...
I dok im se zahvalim...
Odnekud mi dođe miris prve partije pitica u tri ujutro...
Kad kroz neke popločane strane trotoare...
Prodju kuckajuće štikle domaće dame...
Meni odmah korak Zelenooke...
Po Travničkim trotoarima zakuca...
I kako onda...
Kad mi sva ova podsjećanja onako nenajavljena dođu...
Da se ne vratim kući...
