27. KRVAVOCRVENE OČI I DUBOKI PODOČNJACI…

Sinoć je bila noć za nešto drugo…
Gledali smo filmove Čarlija Čaplina…
Zelenooka se smijala grlenim smijehom, istim onim kao i u februaru ‘95…
Pravili smo kokice i palačinke sa džemom od jagoda…
Nakon svega krenuli smo zajedno u noć…
U toj šetnji Noćnog Šetača je cijelu noć pratila njegova Noćna Čuvarica Lijepih Snova…
Noć se uporno nije dala…trajala je dugo…
A naša šetnja je dodirivala granice poznatog…
Osluškivali smo vrisak pahuljica u padu…
Naše noge su u snijegu ostavljale samo dva traga..
Veći…
I manji…
Noćna tišina je punila naše cipele voljom za šetanjem…
Držao sam njenu ruku…. bila je topla bez obzira na činjenicu da je 18.decembar…
Držali smo širom otvorene oči gledajući u noćni povjetarac…
Magla nas je opkoljavala kao neuspješni vojskovođa….
Uporno smo joj bježali…
Nismo slušali žubor Plave Vode… suviše glasne su nam misli bile…
A na ulične svjetiljke nijedan noćni leptir sinoć doletio nije…
Osim nas dvoje…
Mjesec nije želio da ovaj put bude svjedok kad sam je poljubio…
Kao davne ‘95…
I opet je kao i tada rekla :”Hoću…”…
Meni nije teško biti sretan…
Postoje dvije stvari za moju sreću…
Zelenooka…. i Noć…
A u ovoj noći Zelenooka je bila moja Noćna Čuvarica Lijepih Snova…
Minus i plus…
Crno i bijelo…
Vjernik i Nevjernik…
Jedni postoje samo zato što i drugi postoje…
Ja postojim zato što Zelenooka postoji…
I što je u noći uz mene…
Jer niko ne zna koliko duge bi bile moje noćne šetnje…
I kuda bih ja svoju lađu odveo…
Da sidra nemam …
I mirnu luku…
Malo je spavala… nije navikla kao ja…
A Ždrepčeva krv je potekla njenim venama u rano jutro…

I dobio sam njen sneni osmijeh dok je progledala…
Mislila je da je sve to bio san…

travnickinocnisetac

3 komentara

Komentariši