14. JA SAM BLOGGER

Odlučih danas da na trenutak rizikujem(čuj “rizikujem”)…
Na svojoj mašini kod kuće napravim naljepnicu za auto, istu onu kao oznaka države…
Samo umjesto BIH upišem tekst “JA SAM BLOGGER” (vidi sliku)…
..
Razmišljam jedno pola sata, vrtim se oko auta kao fol nešto čistim…

I odlučim…

Stavim naljepnicu na zadnje staklo i krenem u grad…
Da li će neko primijetiti…
Travnik je u principu takav grad da se ponekad nešto sazna često i prije nego što se zaista desi…
Upravo zbog toga prvih 15 minuta me je zaista razočaralo…
Niko se nije zagledao u naljepnicu, niko me ne zovnu na mobitel i reče “Sada znam da si to ti”…
Ili je možda još jedna epizoda lokalne informatičke nepismenosti na sceni pa Bloggeri još nisu poznata stvar u gradu…
Ipak ne vjerujem baš u to…
Krenem ja kući…
Nije baš lijep osjećaj…
Svidjelo mi se da pronađem drage i lijepe ljude na blogu, da me neki od njih smatraju prijateljima samo radi toga kakav sam( ništa drugo o meni i ne znaju više), ali me na ulici niko ne prepozna…
Još sam javno napisao šta sam…

Travnik ima čudne i smiješne semafore…
Na jednom od njih uhvati me crveno…
I u tom momentu neko isprekidano zatrubi iza mene…
Pogled u retrovizor prikaza plavušu dvadesetih godina za volanom čini mi se Opela…
Ali ono što sam dalje vidio bilo je puno važnije od marke njenog automobila…
Pokazivala je prstom na moju naljepnicu pa na sebe a sa usana sam joj mogao pročitati ” I ja sam …”
Moj osmijeh je bio zaglušen sirenama drugih vozača koji su protestvovali zbog mog stajanja iako je već davno zeleno svjetlo pokazivalo slobodan prolaz…

Ipak je uspjelo…
Više nisam anoniman…
Sada ta djevojka zna mene i ja znam tu djevojku…

Bloggeri postaju nešto veće od usamljenih kucača mašte i snova…

Čini mi se ustvari da smo uvijek i bili nešto mnogo veće…

travnickinocnisetac

4 komentara

Komentariši