12. B A J K A ….

Davne hiljadudevetstoineke nedelja je bila dan kada mi je mama čitala bajke…
To bi počelo negdje iza ručka , i tako sa prekidima jedna po jedna redale bi se čudesne priče sve do vremena za spavanje…
A onda, kada legnem došla bi velika priča koju sam čitav dan čekao…
Kako je lijepa princeza zaspala i dugo, dugo spavala dok nije došao hrabri i lijepi princ i probudio je svojim poljupcem…
To je bila moja najdraža bajka…
I sjećam se kada sam prvi put čuo tu priču zamislio sam princezu kako spava na crvenom ležaju…
Imala je dugačku bijelu haljinu sa mnoštvom nekih ukrasa koji su se presijavali na suncu…
Na bijelim rukama sijala se zlatna narukvica, a takve papuče kakve je imala princeza niko nikad nije mogao vidjeti…
I sve je to bilo pred mojim očima dok mi je mama čitala priču… Samo je nešto nedostajalo…
Nikako nisam mogao zamisliti princezino lice…
I svih idućih godina mog odrastanja ponekad bi u razmišljanjima sjetio se te priče i princeze i uporno kao u inat nikad nisam mogao zamisliti njeno lice…

I onda, dvadeset godina kasnije sam je sreo…
Istog momenta kada sam vidio tu djevojku, slika princeze koja spava se pojavila pred mojim očima…
I ovo lice se savršeno uklapalo u tu sliku…
Bajka je prišla kraju…
Trebao sam samo doći i poljubiti je i da živimo zauvijek sretno i veselo…

I znate šta se desilo…

Uspio sam…

Danas je pored mene , već devet godina smo zajedno i ja danas znam da bajke zaista postoje…

Samo morate vjerovati u njih…

travnickinocnisetac