Oduvijek sam volio cirkus…
Iako baš nisam imao prilike u svom gradu da ga često gledam…
Ali su me uzbunjivali dolasci kolone starih italijanskih kamiona i njihov smještaj na igralište pokraj gimnazije…
I sjećam se da sam se uvijek pitao gdje su klovnovi i krotitelj lavova…
I ona mala balerina što jednom nogom hoda po žici a drugu nesigurno ali bez greške drži u zraku…
Njih nigdje nije bilo , a šator su podizali neki ozbiljni ljudi, neki radnici koji nisu izgledali baš kao za cirkusa…
I nikad nisam uspio vidjeti kada klovnovi dođu u naš grad…
A onda naveče , kad dobijem šećernu vunu, i čvrsto čuvam svoju kartu radi gužve na ulazu, oni se odjednom pojave…
I onaj čovjek na ulazu , u srebrnom generalskom odijelu i visokim šeširom nekako mi isto izgleda kao onaj radnik što je velikim čekićem zabijao klinove koji drže šatru…
A hrabri krotitelj lavova mora da ima brata blizanca, onog što po gradu lijepi plakate i govori čudnim jezikom preko razglasa na starom šarenom Fiatovom kombiju : ” Predstave od 16,18 i 20 sati. Circo Embell Riva u vasem gradu … “
…
Nikad nikoga nisam pitao zašto je to tako…
…
Zašto veseli klovnovi moraju istovarati daske iz starog kamiona…
Zašto brkati portir u generalskom odijelu svaki put udara onim velikim čekićem…
Zašto su ti ljudi sad obični a onda odjednom drugačiji, toliko drugačiji da u tim momentima poželim da budem neki novi klovn…
Ili mađioničar sa štapom koji se pred mojim očima pretvori u buket cviječa…
…
A onda jedne godine sam odrastao…
I shvatio da cirkus, možda bolje nego bilo ko drugi objašnjava život…
Da smo svi mi u jednom velikom cirkusu i trudimo se da nas drugi vide samo pod svjetlima reflektora, a nikada kako istovaramo daske ili udaramo velikim čekićem…
…
I ja od tada (već dugo) znam da sam u tom cirkusu od života postao mađioničar…
Od štapa pravim cvijeće a od novinskog papira bijelog goluba…
…
Zato vas molim dođite na predstavu, ali ne previše rano… Nemojte me gledati dok postavljam drvene klupe sa kojih ćete pljeskati…
Pustite da me svjetla arene obasjaju obučenog u crni frak sa polucilindrom i onda ushićeni onim što vidite recite sami sebi : ” Hoću i ja tako… “.
…
Ja ću vam biti duboko zahvalan. I smatraću vas prijateljem…
…
A zbog toga zaista vrijedi živjeti…
6 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
baš te volim čitati 😉 tek toliko da znaš
Hvala
I ja…! 😉
Travnicki, da se javim, nemoj vise da brines…:)
Cirkus je rijec sa mnostvom znacenja. “Odlazi cirkus iz naseg malog grada…”… Ne vjerujem da je Balas bas literalno mislio, zar ne…
Ja sam u cirkusu postala ona djevojka na zici…Balansiram uvijek negdje izmedju, cuvam ravnotezu kad se zaljulja moje ili tudje uze… Sama sam birala, to mi je nekako zenstvena uloga…
Balaš, Mačka u čizmama , Travnički Noćni Šetač, i još neki dragi naši ljudi … svi mi isto vjerujemo…da su nam životi ljepši ako smo samo ljudi…
Ne ostavljaj nas predugo bez sebe…
Prije si duze postove pisao, ili mi se samo cini? 😉
Superjunak: Kako kad…