Travnički Noćni Šetač je ovih dana tužan…
Otišao je neko meni vrlo drag i važan…
Zauvijek…
…
Postale su preduge ove Travničke noći…
Čak i za Travničkog Noćnog Šetača…
Previše sam budan…
…
Suze se u mraku slabo vide…
Ona me gleda i čeka…
A ja mislim na Njega…
Otišao je zauvijek a ja znam da je u tom Trenutku bio miran…
Ponosan sam na Njega…
Pričali smo tu noć, ja sam otišao, a On … sve je sam sa sobom riješio i legao miran i spokojan…
…
I otišao…
7 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Dobri ljudi ne umiru nego odlaze da se odmaraju od zivotnih bura ispraceni od istih takvih sa zalom i suzama koje svjedoce o vrijednosti duse koja nikada ne umire nego se vraca svome tvorcu…
Hvala na prijateljstvu i obecavam da ces ti biti moj prvi prijatelj na mojoj blog stranici, cim nadjem vremena da se pozabavim blogom i ustanovim kako se koristi blog.. Do tada te pozdravljam i iako te ne poznajem iskreno se suosjecam sa tvojom tugom jer je tuga sastavni dio svakog zivog stvora pa ni mene nije mimoisla…
Takodjer, suosjecam… Ne znam sta bih jos mogla reci… Odtuguj i otplaci, i zamisli da je on vjerovatno na nekom ljepsem mjestu…
Tako…
Vrijeme valjda lijeci sve…Ma kako ti to sad prazno zvucalo… Take care…
Eh, da…Hvala za mjesto koje si mi poklonio…
Znam kako ti je. Vec nekoliko godina…
Nikada ne umiru, oni koje sam volio…
On se samo odmara…
…I ostao da zauvjek živi u tvom srcu…
Nije prdi od sira više!