Noćas sam u istom fazonu kao Christine iz jednog od prvih filmova Johna Carpentera…
…
Svi koji smo gledali taj film shvatili smo da je to jedan od rijetko lijepih ljubavnih filmova, iako je autor pokušao napraviti nekakav naučno fantastični horor ili nešto tome slično…
…
Ali ljepota ljubavi se javi i kad je ne očekuješ…
…
I kad u ljubav ne vjeruješ i kad si ubijeđen da te zaobilazi u velikim krugovima odjednom bez razloga nisi više ljut…
Niti Deprimiran…
Ni Očajan…
Ni Glup…
Ni Težak…
A ne znaš zašto je to…
Dok ne shvatiš i poletiš…
..
I onda znaš da je voliš…
…
A ja svoju dragu volim isto kao što je u tom filmu Christina voljela Arnija…
3 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Bas se pitam ko to mojim Travnikom seta nocu? Nisi Onaj Knjizevnik, njegov stil i suvise dobro poznajem…No nebitno; malo sam pregledala ove stranice i srce mi je zaigralo (kako to vec biva kada nostalgija odigra svoje) kada sam vidjela – Travnik… 🙂
I jos nesto, u skladu s temom: “…al u ljubav vjere nemam…” 🙂
Cuvaj Travnik nocu od budnih.
Odgovor ko sam je lako pronaći. Ali pitanje ko mene pita ko sam je puno teže za odgovoriti.
Moja Generacija? Pogledaj prvi post i znaćeš sve o godinama.
Poznajemo se? Naravno da me znaš. I ja tebe znam. U Travniku se sve zna.Možeš me vidjeti naveče na ulicama sa porodicom. Samo gledaj i znaćeš ko sam.
A ne brini za naš grad , čuvam ga svaku noć. I nisam sam u tome. Koliko vidim i ti si tu. Samo u Dobrih srce može zaigrati.
Mah, kazem nostaligija zbog …… daljine …..
A ja sam Vuckova generacija… tako da sumnjam u poznanstvo, no to ionako nije bitno…
Puno pozdrava…