Kažu da uspomene znaju da bole , ali se to meni nikad ( fala Bogu ) nije desilo…
Umjesto toga čitav današnji dan u glavi jurišam na Tučepe ‘87 isto kao Don Kihot na svoje vjetrenjače…
Naiđe jaran , kaže ” Sjećaš se … ” i ja potonem u sjećanja valjda vođen željom da ponovim mjesta…
Ili likove…
Ili događaje…
Ustvari te ‘87 nisam imao svoju životnu ljubav kao danas , ali je šmek tih dana i dalje živ…
I najviše me progoni slika da ponovo obiđem sva ta mjesta i pronađem uklesane poruke na morskom kamenu ” ovde sam bio ja “…
Namjerno tako napisane da samo ja znam na koga se odnose kada u budućnosti sa ženom i djecom dođem na isto mjesto…
A budućnost mi već došla…
I zaista obećavam javno sam sebi: slijedeće ljetovanje će obilježiti potraga za sjećanjima upisanim na bijelom morskom kamenu…
Po cijenu i da budem morao objašnjavati šta to sve znači.
5 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
Poznajem ovaj stil pisanja, pa cak i razmisljanja, od malena…Sto bi nadrealisti rekli:”Gospodjo, traaavnicki…!”
😉
Samo tako…!
a-ha.vrlo lijep blog.citamo se 😉
Ovo ce biti interesantno… Ovdje si nekako drukciji, bas me zanima sta se desi u godini dana…
Mozes samo da trazis tragove, jer snove si vec poodavno nasao…Ovaj post citam tek sad,sahvatajuci da mu se prikriveni zvukovi nece ni za niz godina i vise utisati ili zagubiti,jar doci ce drugi zeljni …
Sugrađanka: Da mi je znati dolaziš li i sada…
thebozz: 🙂 …
Superjunak: DA…
Drinski: Shvatio si…