Uh…
Danas mi se iznenada javi želja za vrelim trotoarima…
Toliko vrelim da osjetim kako vrelina buši tabane sve do lobanje…
I jednog sretnog dana sam se uželio…
Tako sretnog da se sjećam kako dugo nisam želio zaspati trudeći se da produžim neproduživo…
I dotaknem do kraja taj san…
Noćas će biti …
Noćas će biti puno sjećanja…
A još više želja…
Hodaće noga Noćnog šetača nekim drugim gradom…
I tražiće vrelinu u zamrznutim lokvama na tuđem asfaltu…
Pred izlozima nepoznatih radnji nikad više neću stati…
Da li je moguće da starim…
Ili je to samo ova noć…
Noć u kojoj tišina vrišti…
A mjesec se sakrio da ne bude svjedok lutanju…
A lutanje nikad još nije prestalo…
Tražiće noga Noćnog Šetaća noćas pravac prema jugu…
Osluškivati laste kako čekaju ljeto nije baš toliko uzaludno..
Barem u noći…
Znam ja da je mjesec pun tamo iza oblaka…
I ja sam…
Sakriti se…
Ili plakati pred svima…
Ili željeti još jedan sretan dan…
Ili postani stranac u noći poput ove…
..
E moj Sizife…
Kako je tebi bilo lako…
5 komentara
Komentariši
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.
…izdrzo` je nash Mujo i gore!
sto se sve desava bas ponoci?
Zato što noć nosi sa sobom šetača… Dan ga ne želi, pretvara ga u vozača,administratora,muža,oca…
Noć je rodila Noćnog Šetača…
Za ovaj dio o pjesmama: u pravu si…Nemaju oni pojma 🙂
Eh, promasila sam naslov! Sorry, prebaci gore :)))