Dvanaest otkucaja…

Još malo… Sasvim malo… Pa će negdje u Bosanskoj… Iza zidova na kojima se sjene igraju života… Sasvim jasno… Ali ipak neočekivano.. Nečiji zidni sat… Igrom sudbine zaostao iz nekih vremena.. Zaostao ali još uvijek živ… Otkucati ponoć dvanaest puta… I zaista… Počesto u Noćnoj Šetnji… Iza zidova u Bosanskoj… Ili u Karanfil mahali… Ili…

Nastavi čitanje →

Lijeva Šetačeva noga…

Kad Noćni Šetač krene u šetnju… Lijeva mu noga onako drčno… Malo nevaspitano… U potpunosti samovoljno… Bez kontrole ili precizne naredbe… Tek zato što hoće… A nikad zato što mora… Čak i ne obraćajući pažnju na desnu nogu… I ne razmišljajući da li Travnički trotoari noćas kriju zamku… Već onako tinejdžerski svojeglavo… I samozatajno… Bez…

Nastavi čitanje →

Kako onda…

I nakon svih ovih godina… I svih nekih odlazaka… I povrataka taman toliko… Kad ožednim i dadnu mi da se napijem… Sjetim se reske vode iz Šumeća… Kad me negdje na bjelosvjetskim vjetrometinama… Napušu vjetrovi i nahlade minusi… Ja se odmah Vlašića sjetim… I onog Travničkog propuha… Koji počesto bez razloga… Proleti Travničkim trotoarima odozgo…

Nastavi čitanje →

To što želim nije ono što trebam…

Kako mi je nešto sve drugačije… Šetam Travničkim trotoarima… A lijeva noga… Onako na zdravo… Bez vidljivog razloga… Bez razumne logike… Bez nasušne potrebe… Ili objašnjivog fenomena… Kao hipnotisana… Ili nevidljivim koncima od pozorišnih lutaka usmjerena… Kao damarima potjerana… Samo prema zapadu hoće… Stara je istina… Još od prvih odlazaka… I od prvih povrataka… Nekih…

Nastavi čitanje →

JEDNA NOĆ KOJA NIJE POSVEĆENA MOJIM DRAGIM PRIJATELJIMA…

Subota je.. Nisam Vam rekao znam… U ovom mom povratku javljacu se subotom… Nešto mi subote najmanje dani… Kad neprijatelji spavaju… A treba da me čuju… … Prijatelji… Noćas pišem riječi koje nisu za vas… Za njih su… … Pa tako… Onima koji jadno misle da je život Noćnog Šetača skup razbacanih lego kockica… A…

Nastavi čitanje →