Travnički Noćni Šetač

Ponovo u akciji... ovaj put trideset godina kasnije...

26.12.2015.

Dvanaest otkucaja...

Još malo...

Sasvim malo...

Pa će negdje u Bosanskoj...

Iza zidova na kojima se sjene igraju života...

Sasvim jasno...

Ali ipak neočekivano..

Nečiji zidni sat...

Igrom sudbine zaostao iz nekih vremena..

Zaostao ali još uvijek živ...

Otkucati ponoć dvanaest puta...

I zaista...

Počesto u Noćnoj Šetnji...

Iza zidova u Bosanskoj...

Ili u Karanfil mahali...

Ili u Šumeću...

Ili u Piroti...

Čujem otkucaje sata u ponoć...

I uvijek mi nekako...

Dvanaest puta počne novi dan...

ono baš u sred noći...

Dvanaest puta počne dan...

A predveče...

Samo jednom...

Odjednom...

Bez najave...

Počne noć...

13.12.2015.

Pitanja...

Kako vrijeme prolazi...

I tragova po Travničkim trotoarima sve više ostaje...

I kako moj Brat Mjesec sve duže i duže prati moju sjenu...

Šetač umjesto manje...

Sve više pitanja ima...

Da li zato ...

Što Šetač svoje iskustvo neće kao školu da prihvati...

Ili se ljudi prebrzo na drugu stranu od ljudi okreću...

Jer...

Kad gledam oko sebe...

Onda iskustvo jednog običnog Šetača...

Bez obzira kakvo i koliko bilo...

Ne može odgovoriti šta je to sa ljudima...

...

I nema te subote...

Ili bilo kojeg drugog dana...

Kada je lakše odgovoriti...

Ili shvatiti...

29.11.2015.

Izmedju...

Sinoć...

Izmedju tuznog dvadesetisedmog...

I radosnog dvadesetidevetog...

Ostadoh nedorečen...

22.11.2015.

Lijeva Šetačeva noga...

Kad Noćni Šetač krene u šetnju...

Lijeva mu noga onako drčno...

Malo nevaspitano...

U potpunosti samovoljno...

Bez kontrole ili precizne naredbe...

Tek zato što hoće...

A nikad zato što mora...

Čak i ne obraćajući pažnju na desnu nogu...

I ne razmišljajući da li Travnički trotoari noćas kriju zamku...

Već onako tinejdžerski svojeglavo...

I samozatajno...

Bez obzira Istoku ili Zapadu se okrenula...

I da li imala razlog ili ne...

Tek samouvjerena da zna kuda hoće...

Jednostavno prva krene...

I desnu povuče za sobom...

Pa onda obe zajedno odvedu Šetača...

Ondje gdje još nikad nije bio...

Iako već dugo...

Šetač misli da je na sva mjesta gdje vode Travnički trotoari već otišao...

A nije...

14.11.2015.

Kako onda...

I nakon svih ovih godina...

I svih nekih odlazaka...

I povrataka taman toliko...

Kad ožednim i dadnu mi da se napijem...

Sjetim se reske vode iz Šumeća...

Kad me negdje na bjelosvjetskim vjetrometinama...

Napušu vjetrovi i nahlade minusi...

Ja se odmah Vlašića sjetim...

I onog Travničkog propuha...

Koji počesto bez razloga...

Proleti Travničkim trotoarima odozgo prema dole...

A kad me neki tamo negdje...

Gdje se u rana jutra zadesim...

Ponude toplim doručkom...

I dok im se zahvalim...

Odnekud mi dođe miris prve partije pitica u tri ujutro...

Kad kroz neke popločane strane trotoare...

Prodju kuckajuće štikle domaće dame...

Meni odmah korak Zelenooke...

Po Travničkim trotoarima zakuca...

I kako onda...

Kad mi sva ova podsjećanja onako nenajavljena dođu...

Da se ne vratim kući...

07.11.2015.

Jedino oni znaju šta rade sa mnom...

Kako me damari nose...

Jedino što za njih znam da nemaju plan kuda da me nose...

Već onako...

Samo nose...

Ali vjerujem im...

Oni su me na Travničke trotoare doveli...

Oni su mi prema Zelenookoj put pokazali...

Oni me od Šumeća do Kalibunara...

I nazad...

I tamo...

I ovamo...

I uz vjetar...

I niz vjetar vode...

Oni me Bratu Mjesecu u Noćnim Šetnjama pokazuju...

I pored Plave Vode usmjeravaju...

Damari me i na Karanfil mahalu podsjećaju...

I na vožnju ponijem ispod podvožnjaka kuda je Ćiro prolazio...

Damari i na onaj dan sjećanja vode...

Kad sam bio vrlo mali...

A Sahat kula pred mojim očima preko ceste pala...

Dok sam kod čika Jezde slatkiše kupovao...

I još dalje me odvedu...

Na jedan plavi romobil zamotan u smeđi papir...

Kojeg je Stari jedan dan iznenada donio kući...

Kada se vraćao sa posla...

Damari mi nisu bili zadovoljni...

U šetnjama iza Lašve pored Đačkog doma...

Kada su mi...

Ne pitajući me ...

Odrasli oblačili kratke hlačice i majicu dugih rukava...

Nisu mi damari bili zadovoljni...

Ali su me uporno vodili...

Pa me onda iznenada na slici prikažu...

Kako držim paketić poklonjen od nevješto maskiranog Deda Mraza...

U svećano okićenoj učionici Gimnazije...

Hiljadudevetstotinasedamdesetidruge godine...

Damari me i na smijeh...

I na suze podsjećaju...

I tjeraju...

Ali neka...

Jer...

Samo njima vjerujem...

Da znaju šta rade sa mnom...

31.10.2015.

Lutalice...

Imao sam kucnog ljubimca... Rasni pas... Tri koljena unazad šampioni... Par godina smo bili nerazdvojni... Naucio sam ga skoro sve... Osim na povodac... Stalno je odbijao povodac... Vidio ga je kao kaznu... Igrom sudbine... Rastali smo se... Obidjemo ga i danas ... Dobro mu je... ... Nakon nekog vremena... Jedna lutalica je došla do nas.. I nikako nije otišla... Prihvatili smo je ... I mnogo je stvari naučili... Ali na povodac nismo morali da je učimo... Povodac je prihvatila odmah... Jer... Dok je povezana sa nama... Smatrala je da nece biti ponovo ostavljena... Taj obični povodac je bio njena veza sa stvarnim životom... I ljubavlju... ... ... ... Isto kao i Ljudi... Ovi što puno pričaju... O slobodama i nezavisnoti ... O ispunjavanju svojih želja... I posebnosti osjećaja... Baš kao i rasni kućni ljubimac... Ne žele povodac... Nemaju kome da se vrate i zašto... A lutalica mora imati povratak... Jer samo sa povratkom... Odlasci u lutanja imaju smisla... ... A one prave ljudske lutalice... One u stvari i jesu prave lutalice ... Jer ... Kad imaš povodac oko vrata... I kad si siguran da nećeš biti ostavljen i sam... Tek tada možeš kao prava lutalica... Lutati a svjestan u svakom momentu biti ... Da neces biti ostavljen... I da se uvijek imaš kome vratiti... Kao ja Zelenookoj...

24.10.2015.

To što želim nije ono što trebam...

Kako mi je nešto sve drugačije... Šetam Travničkim trotoarima... A lijeva noga... Onako na zdravo... Bez vidljivog razloga... Bez razumne logike... Bez nasušne potrebe... Ili objašnjivog fenomena... Kao hipnotisana... Ili nevidljivim koncima od pozorišnih lutaka usmjerena... Kao damarima potjerana... Samo prema zapadu hoće... Stara je istina... Još od prvih odlazaka... I od prvih povrataka... Nekih davnih Šetača... Da je uvijek povratak ljepši od odlaska... I da nijedan povratak nije lijep... Kao povratak u Travnik... A lijeva Šetačeva noga noćas... Uprkos starim istinama... I htijenju Noćnog Šetača za povratkom nazad... Nazad istočno... Samo zapadno hoće... A kad lijeva noga zapadno ide... Odlaskom se slaže i potvrđuje... .... I džaba mi sva Šetačeva volja... Džaba mi ljepota povratka kroz istoriju dokazana... Džaba mi šta ja hoću... Džaba mi i to što se Noćnim Šetačstvom ponosim... I što mi tragovi kuckaju Travničkim trotoarima u potrazi za mirnom lukom... U kojoj damari spavaju... Džaba mi što znam gdje bih želio... Kad to što želim... Nije ono što trebam... ... Nije kuća mirna luka moja... Nije Travnik svakodnevica mojih misli... Nije ništa ono što jeste... Kad Zelenooka nije kući... I evo upravo ne znam... I nisam siguran da li mogu saznati... Da li lijeva Šetačeva noga sama traži odlazak zapadno... Ili je Šetač... Krijući od sebe samog... Zelenookoj usmjerava...

17.10.2015.

JEDNA NOĆ KOJA NIJE POSVEĆENA MOJIM DRAGIM PRIJATELJIMA...

Subota je..

Nisam Vam rekao znam...

U ovom mom povratku javljacu se subotom...

Nešto mi subote najmanje dani...

Kad neprijatelji spavaju...

A treba da me čuju...

...

Prijatelji...

Noćas pišem riječi koje nisu za vas...

Za njih su...

...

Pa tako...

Onima koji jadno misle da je život Noćnog Šetača skup razbacanih lego kockica...

A da je baš njihova životna misija da ih preslože po njihovim a ne mojim željama...

Onima tužnim i jadnim kojima je uvreda drugome način života...

Nesvjesni da uvredu u sebi prema sebi nose...

Onima koji bi zanemarujući svoju porodicu htjeli...

Da malo u mojoj porodici mrdaju temelje...

A da tako mali i patetični...

Ni ne znaju od čega su moji temelji sazdani...

Onima koji moje tri tačke iz tuge nad svojim životom...

Neuspješno žele promiješati i prerasporediti u moje tuge...

A ne znaju tako površni u životu...

Da su meni i tuge i radosti moja snaga...

Onima koji misle da su veliki političari...

A ustvari su male pogani koje ni sebe ne mogu voljeti...

Kad se ozbiljno pogledaju u ogledalo...

Ako smiju...

Onima koji kao veliki vjernici teturavo hodaju...

A opoganjuju svugdje gdje stanu...

Jer ne znaju da nije korak taj koji pogani...

Već jezik...

Pa takvim poganim jezikom...

Dokazujući meni da nisam dobar njihov...

Dokažu sebi kakvi su...

A hvala Bogu pa nisam takav njihov...

Onima koji misle da su veliki ljubavnici u svom selu...

A ustvari su male duše...

Ostavljene u ponoru od svojih najbližih...

Koji bi od mojih bitnih...

Svjetlost u očima da ukradu...

I sebi je postave...

Onima koji su nekada pričali okolo sa ponosom...

Kako me lično poznaju...

A sada mi se neuspješno skrivečki...

Vrte iza leđa pokušavajući klipove u moje noge podmetnuti...

Dok skrivaju poglede od mojih očiju u mimohodu...

A skriveni iza maski pokušavaju moju porodicu okrenuti od mene...

Onima koji iz svoje obijesti...

Na meni hoće obijest da provode...

Pa me mrze kada se odbiju neprihvaćeni...

Onima koji me nikad nisu upoznali...

Niti su nijednu ovcu sa mnom pričuvali...

Ali svoje praznine žele da popune nesuvislim uputama kako i šta to ja trebam po njihovom...

A ne po svom...

Jer moje njima ništa ne valja...

A kad vam ne valja...

Što onda toliko potajno želite da budete kao ja...

Onima koji žele od moje svjetlosti...

Da samo gorki dio mi ostave ...

I koji iz svoje budaleštine tuđe živote uništavaju...

A čak nisu mentalno sposobni ni da shvate da uništavaju...

Pa se i takvi mene dokače...

Neuspješno...

Pa onda me opet mrze...

Jer su neuspješni u svom ništavilu...

Onima koji me ne znaju...

A hoće da me znaju...

Bez da su pitali...

Ili neku knjigu pročitali...

Pa kad umisle da me znaju...

Onda sami sebe uvjere da to što misle da znaju hoće sami i da poprave...

A nit im je znanje nit popravka bliski...

Nit im je bitnost ikakva...

Onima koji nemaju svoj život...

Pa im dodje iznenada...

Da nemanje svog života zamijene...

Za učešće u mom...

Pa bi da me izbace na ulicu...

I stanu na moje mjesto...

A ne znaju jadni i tužni...

Da su i Travničke ulice moj dom...

I da su nejaki stajati na mom mjestu...

Onima koji iz nemoći da shvate sebe...

Pa obijesno tražeći krivicu u drugima...

Bez ikakvih razloga moju sreću shvate kao svoju nesreću ...

I misle da mogu da mi zagade korake...

A kako da to smisle ne znaju...

Onima koji imaju neobjašnjivu želju...

Da me nekome radi nečega objasne...

Kako oni vide...

A izmišljajući o meni to šta se uvjeruju da oni vide...

Svi oni nemaštoviti...

Svoje nevjere meni pripisuju...

Nadajući se da će neko povjerovati...

Pa onda na silu traže takve iste sebi...

...

...

...

Svima vama...

I još ponekima...

Sad sam vas spomenuo...

I previše vam bitnosti dao...

Noćni Šetač je uvijek osim noćas...

O Ljubavi...

O Prijateljstvu...

O Poštovanju govorio...

I opet će...

A vi previše mali da biste razumjeli sebe...

Nikad nećete moći razumjeti mene...

Niti osjetiti damare onako kako ih ja osjetim u Noćnim Šetnjama...

Niti mi naškoditi svojim patetičnim izljevima mizerluka...

I znam da ćete uvijek željeti imati Porodicu i Prijatelje kao ja...

I željeti razumjeti smisao koji tri tačke nose...

A želje se ne ostvaruju ako nisi iskren i dobar...

I ako se ne trudiš svaki dan da prema drugima budeš ono što bi želio da drugi budu tebi...

...

Al kako bi vi jadni...

Zatvoreni u svoje male krugove...

Ćoravi pored očiju jer ni svojim očima ne vjerujete...

I zamišljeni o svojim nepostojećim veličinama...

U koje jedino vi sami sebe uvjeravate...

Uopšte mogli to znati...

...

...

...

09.10.2015.

556. Konačni povratak...

Svaki dan sam ovdje...

Čitam komentare nekih dragih ljudi...

Izgubljenih u detaljima naših života...

Kad god je teško...

Kad god sam sretan...

Kad kod se nešto dešavalo...

Kad god se nije ništa dešavalo...

Dolazio sam ovdje...

I u riječima ljudi koje volim...

I u Vašim komentarima na moje riječi...

Tražio sam iznova...

i iznova...

I iznova sebe...

...

U međuvremenu...

Neki moji poznanici...

Ne znajući da sam ovo ovdje ja...

Ili vjerujući valjda uzaludno...

Da sam rekao sve što sam imao reći...

Počeli su u svojim pokušajima...

Sa tri tačke govoriti...

I tri tačke svojatati...

A trima tačkama trebaš smisao dati...

Ako ih poštuješ...

Jer noć je jedino doba u kojem tri tačke imaju smisla...

Neki su se opet počeli...

U svojim zabludama ...

Jedinim Noćnim Šetačima zvati...

Ne znajući da nas je puno više ovdje...

Ne znajući da ljubav, druženje i međusobno poštovanje čine Nočne Šetače...

Razmišljao sam...

Vratiti se ili ne...

Dozvoliti kopijama da ostanu u zabludi...

Ili se vratiti ljudima koje volim...

Mnogi odavno nisu tu...

...

Nisam nikada odustao od Travničkih trotoara...

I moja tišina ovih godina nije bila odraz moje duše...

Već moje borbe sa demonima...

Bitnim...

I manje bitnim...

...

Konačno se vratiti...

Da ...

Mislim da je konačno vrijeme...

Travnički Noćni Šetač će ponovo pričati...

Nadam se da tu negdje među Vama...

Ima mojih pravih Prijatelja...


Stariji postovi

Travnički Noćni Šetač
<< 12/2015 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

E-mail :

BLOGGERI KOJE SMO LIČNO UPOZNALI...
GOMEZ
COFFEE GIRL
ORCA
VStarRIDER
CRNA RUPA
EKLIPSA
DELEGAT
PLAVA ŽABA
SEMS
MIRNESA
JARAN IZ MAHALE
BABAŽABA
SUPERJUNAK
STUDENT
JENIX
LUJKA
NESVJESNA
BLOODY MARY
EHOOOO
ZOKA
BAKLAVA
PAPIRNI
DITE OD PAPIRA
ŠESTA SESTRA

POSEBNI LINK:
www.pungas.com

ARHIVA NOĆNIH ŠETNJI...
JULI 2007
JUNI 2007
MAJ 2007
APRIL 2007
MART 2007
FEBRUAR 2007
JANUAR 2007
- - - - - - - - - - - - - -
DECEMBAR 2006
NOVEMBAR 2006
OKTOBAR 2006
SEPTEMBAR 2006
AUGUST 2006
JULI 2006
JUNI 2006
MAJ 2006
APRIL 2006
MART 2006
FEBRUAR 2006
JANUAR 2006
- - - - - - - - - - - - - -
DECEMBAR 2005
NOVEMBAR 2005
OKTOBAR 2005
SEPTEMBAR 2005
AUGUST 2005
JULI 2005
JUNI 2005
MAJ 2005
APRIL 2005
MART 2005
FEBRUAR 2005
JANUAR 2005
- - - - - - - - - - - - - -
DECEMBAR 2004
NOVEMBAR 2004

PRIJATELJI
MIRNESA
PLAVA ŽABA
ORCA
IZBJEGLICA IZ BESPUĆA
PONIŽENI I UVRIJEĐENI
STUDENT
SUPERJUNAK
DRINSKI
ZOKA
EKLIPSA
JARAN IZ MAHALE
PAPIRNI
ŠESTA SESTRA
AP VIKENDICA
LUJKA
MOJ PRIJATELJ GOMEZ
COFFEE GIRL
NESVJESNA PRIJATELJICA
BLOODYMARY
CRNA RUPA ( SUGRAĐANIN)
SARAJEVSKA FURKA
BABAZABA
NENANANA - nažalost moja Prijateljica više nije na svom blogu...
TRLA BABA LAN
ONAJ KOJI ČVRSTO VJERUJE
ZLATOKOSA
LUNNA
MOKE
ZORA
BESMRTOST DUŠE

BROJAČ POSJETA
249863

Powered by Blogger.ba

eXTReMe Tracker