Sedmu Noć zaredom sjedim u Mračnoj Sobi...
I svaku noć jedno te isto pokušavam...
Napisati nešto...
Napisati zašto me nema toliko dugo među mojim Prijateljima na blogu...
A ne znam kako napisati...
...
Onda neki drugi Besani Sat...
Razmišljam kako napisati da zaista i konačno prestajem...
A ne objasniti razlog..
I znati da će to barem neko zaista shvatiti...
I sedam puta tako po par Besanih Sati...
...
Šetam još...
Nisam prestao...
A razlog što me ovdje nema...
Teži je i od samih riječi...
...
Dirnuli su me...
To je sve što znam o tome..
Poslije se baš i ne sjećam kako i zašto me zagadiše...
I kako Moj Gnjev prema njima postade prejak za riječi...
I za dušu mi...
...
I evo Sedmu Besanu Noć...
U razmišljanju kako da se od Vas Prijatelji oprostim...
I ostavim se bez nade u Povratak...
Pročitam svih vaših OsamHiljadaDvijeStotineDevedesetiSedam poklonjenih Komentara...
I zasuze mi oči ponovo..
Kao nekada...
...
Sada više u ovu Sedmu Besanu Noć nisam siguran...
Da li da Vas zamolim da prestanete...
Ili ne...